02.03. - 23.03.2017.

Goran Petrač – Putovanje u slikarstvo - izložba

Izložba
Goran Petrač – Putovanje u slikarstvo
2. – 23. ožujka 2017.

Prikaz krajolika, iako žanrovski novijeg datuma unutar ukupne povijesti umjetnosti, bezvremenski je privlačan te omiljen i čest u suvremenoj umjetničkoj produkciji. Razloge tome ne treba tražiti samo u dostupnosti i inspirativnosti ljepote prirode, ili atmosferičnosti boravka i stvaranja na otvorenom, nego i u kôdu koji se gledanjem i sudjelovanjem u prostoru upisuje u prostor naše svijesti. Krajolik tako postaje determinanta koja izgrađuje naše unutrašnje dimenzije prenoseći djelić opipljive stvarnosti u imaginarni krajolik uma.

Za ludbreškog slikara Gorana Petrača krajolik je jedan od temeljnih motiva, široko zastupljen u njegovu opusu i nerazdvojiv od njegova umjetničkog identiteta. Oznake ravničarskog podravskog kraja, premreženog oranicama i kukuruzištima i širokim razvučenim horizontima s tek pokojom niskom vertikalom kao akcentom, oduvijek su prisutne u Petračevu opusu. Počevši od ranih krajolika umjerenije izvedbe i jasnije čitljivih toposa ludbreškog kraja, tijekom vremena motivi se razlažu u korist osjetilnih svojstava slike, prvenstveno boje i fakture, navodeći slikara da se prepusti sve snažnijem duševnom doživljaju suzbijajući mimetičku komponentu u prikazivanju krajolika. I inače je opus Gorana Petrača u našem likovnom okruženju opisivan kao nosilac oniričkog, metafizičkog, nadrealnog ili, pak, metaforičkog predznaka. Svakako, koji god od tih termina da upotrijebimo, osnovna postavka uvijek ostaje ista: Petračev izričaj sadrži element nad-zbilje, upečatljiv odmak od stvarnosti koji otvara nove razine značenja. U dobro nam poznato svakodnevno znamenje on unosi dah nemira – kovitlacima boje i forme, neuglađenošću površine ili kadriranjem, prema dolje u gotovo apstraktne uzorane površine, prema gore u beskraj neba, ili prema dalekom obzoru i bespućima, u koja nas katkad mame upravo za nas usječeni i raskrčeni prolazi.

U najrecentnijem ciklusu krajolika, nastalome unutar svega nekoliko mjeseci, Petrač nastavlja na istom tragu, posve zamijenivši stvarnost imaginacijom, a motiv tvarnošću i obradom površine slike. Djela postaju zatvoreni svjetovi koji funkcioniraju samostalno unutar platna, a mentalna slika dobro poznatih motiva služi tek kao kostur, opće mjesto i početna točka organizacije događaja koja se sama gotovo nesvjesno nadaje slikaru u trenutku transformacije. Petrač radi brzo, alla prima, a svoja djela tumači kao direktne transmisije unutrašnjih stanja koja se otjelovljuju kroz slikarska sredstva rada – platno, boju, kist i špahtlu. Pritom slikar gotovo ukida racionalnu komponentu stvaranja; sve je energija i zanos, emocija koja u bljesku, u jednome dahu, pretvara nevidljivi duševni naboj u oživotvoreni i opipljivi naboj stvorenoga djela.

U oblikovnom smislu naboj nastaje primjenom jarkog, moćnog kolorita, posve arbitrarnog u odabiru. Na ekspresivnost boje potom se nadodaje i ekspresivnost geste, primjetna u potezu teškog impasta, a još više u reljefno, slojevito građenim masama koje i taktilno upućuju na grumenje zemlje.

Temeljni odnosi koji se iščitavaju u novome Petračevu ciklusu jesu odnosi između gornjeg i donjeg dijela kompozicije; između čvrste, nosive baze i njezine mekše nadgradnje; između teške zemlje i ipak ponešto lakše i prozračnije vizure neba koja, ponekad rahlo nastanjena lebdećim objektima a ponekad olakšana svjetlijim, lirskijim koloritom, rasterećuje gusto zbijenu materiju donjih dijelova slika. Petračeve slike neobuzdane energije kao da pršte i posve preuzimaju platno, bilo da su organizirane plošno i privlače usitnjenim ritmiziranim površinama, bila da kreiraju snažan pokret u dubinu koji ipak ne prati zakonitosti linearne perspektive. Ovo slikarstvo prostranog poteza i snažnih udara blisko je zasadama apstraktnog ekspresionizma i ne trpi male formate, a čini se kao da mu ni veliki nisu dovoljni: gdje god da je slici kraj, ona se širi i preko ruba pa joj Petrač ponegdje i pomaže oslikavajući joj okvire. Klasičan, pak, okvir na ovim slikama sputava i oku djeluje kao prepreka koju treba probiti, ukloniti, i pustiti djelo da slobodno isijava.

Nove Petračeve slike doista se mogu nazvati krajolicima duše. Kao što su nekada slikari nastojali zatomiti sebe ne bi li što vjernije prenijeli osjetilni podražaj na platno, tako je sada priroda postala slikarov neprimjetni pratitelj u iskazivanju jednog osobnog, unutrašnjeg krajolika i univerzuma. U srazu umjetnika i prirode dogodila se inverzija u reprezentaciji. U njoj Petrač živi i sanja, žestinom svojeg aktivnog principa i ljubavlju prema slikarskoj obradi površine, pogleda uprtog u nebo.

Dunja Horvat Weitner